Kristal – prekrasan, plemenit, ali i lomljiv i krhak, baš kao i ljudski život. Priča koju opisuje Tea Agejev kroz dvije pisane forme, roman i monodramu, isto je takva – divna, posebna, jedinstvena. Pokazuje i prikazuje Ljubav kakva bi trebala biti, kakvom ju zamišljamo, ali i kakvu je živimo, sa svim onim lošim odnosima koje nitko ne želi, ali se ipak dogode. Jer, pritisnuti nedaćama života, protagonisti njene priče lome se, baš kao i kristal kad ga slučajno razbijemo.
Prvijenac naše autorice ne samo da nije po mjeri čitatelja, već on pogađa ravno „u sridu“ međuljudskih, obiteljskih, poslovnih i inih odnosa koji su sastavni dio svačijeg života. Instinktivno krenuvši od monodrame, susrela sam jednostavne ljude s poželjnom komunikacijom, kao iz starog holivudskog filma; sve lijepo zaokruženo i osmišljeno da ne treba ništa ni dodati ni oduzeti. Doista majstorski izvedeno. Roman me, naprotiv, zaintrigirao jer zahtijeva daleko veću pažnju i posvećenost, a pruža neizrecivo zadovoljstvo kad ga se dočita.
Složen u pet dijelova, s epilogom koji je „točka na i“, raspoređuje mjesta radnje od neimenovanog jadranskog otoka preko Zagreba do Beča i natrag, radnje u kojoj imamo četiri nova života i četiri što neminovne što iznenadne smrti. A boje u ovom romanu također sugeriraju komplementarnost jer radnja započinje i završava bojama najbogatijeg godišnjeg doba – jeseni, slikom smiraja dana, ali u toplom, morskom okruženju. Dok je monodrama pisana u prvom licu, roman je, klasično, u trećem i prikazuje čitavu paletu zbivanja – od idile do zbilje, od ljubavi, preko grijeha ovisnosti, potom nevjere do konačnog praštanja.
No, krenimo redom. Sam naslov romana djeluje kao svojevrsna igra riječi gdje „Jasna“ može biti i vlastito ime i opisni pridjev. Vidimo da i jedno i drugo ima svoje opravdanje. Glavna je protagonistica slikarica koja slika svoje ljubavi, dok je zamišljena fabula romana – od upoznavanja do duboke starosti. U prvom, uvodnom dijelu, upoznajemo glavnu junakinju romana, Jasnu, njezine sklonosti i snove kroz isprazni život s pogrešnim čovjekom, a njezin pokušaj nove ljubavi završava neuspjehom i smiješnim „utapanjem“ motora – zaštitnog znaka njenog novopečenog udvarača. Tada upoznaje Dinka koji ju je osvojio svojom muževnošću, ali i nježnošću te tako postao „treća sreća“ i njen životni suputnik, čovjek na kojeg se uvijek može osloniti, koji će ju nositi na rukama kao najveće svoje blago. Dok Dinkova mama Tonka brojnim molitvama uspijeva izmoliti sreću svog sina, dotle Jasnini zagrebački roditelji žive u svijetu bez Boga. Za Jasnu ne pitaju, a otac ju nazove jedino kad joj umre majka. Čak i majčin sprovod (u drugom dijelu romana) ne vodi svećenik, a njen otac kasnije živi nevjenčano s mlađom susjedom.
U cjelini, ovaj roman djeluje na više razina – i socijalnoj, i sociološkoj, i etičkoj, i psihološkoj, nadasve duhovnoj. Poslastica je za ljubitelje umjetnosti svih vrsta jer na zoran način prikazuje glavnu protagonisticu kao vrsnu slikaricu i njen uspon najprije u lokalnim, potom nacionalnim, a onda i međunarodnim okvirima. Ipak, uza sve svoje talente, među ostalima i hraniteljice obitelji, Jasna daje prednost svojoj ulozi majke četvero djece kao dominantnom pozivu. Upoznajemo, na vrlo živopisan način, i njene četiri prijateljice – tri otočne i jednu zagrebačku. Ipak, roman nije namijenjen isključivo ženama, već djeluje kao pravi obiteljski roman jer svojim podtemama može izvrsno poslužiti kao poticaj za razgovor ili problemski članak.
U trećem, središnjem dijelu romana, bračna je kriza na vrhuncu, a autorica je, u rješavanju problema, dotaknula sve vidove dušobrižništva. Na kraju umiru i dobri duhovi romana – mama Tonka i don Vinko koji je mnogo pomogao, posebno Dinku u rješavanju životnih stranputica. To je najopsežniji i ujedno najmučniji dio romana koji svoj obrat doživljava u četvrtom dijelu kad obitelj seli u bečku Galeriju Auer gdje Dinkova sposobnost menadžmenta dolazi do punog izražaja te se on konačno osjeća kao svoj na svome i u tome uživa.
U zorno prikazanim trenutcima usamljenosti kod starije generacije obaju spolova, autorica također nudi rješenja i kako ih prevladati. Tako u petom dijelu imamo vjenčanje ruske balerine Irme i Herr Auera, kojeg mještani od milja zovu Zlatko, u mjesnoj, otočkoj crkvici čime su otočanima pružili još jedno zbivanje koje će oplemeniti i obogatiti događanja na njihovu otoku. No, i u ovom dijelu romana biva narušena životna idila bolešću Jasninog i Dinkovog drugog sina, trinaestogodišnjeg Šimuna od nepoznatog oblika leukemije. Naravno da čitatelj naslućuje kako će sve završiti, no autorica romana ne odustaje i zajedno s junacima romana budi nadu kojom je na začudan način prožet čitav ovaj roman. Deset godina nakon Šimunove smrti Jasna je naslikala svoju najslavniju sliku motiva Pieta – vrhunac ljubavi i patnje koje nisu nikad iz nje izišle. Slikala ju je na način starih majstora „kako više nitko ne slika“ pretpostavljam zato jer rijetki uspiju osjetiti patnju koja obilježava ljudski život i to onda vjerno prenijeti na platno. Umjesto da očajavaju, naši protagonisti prihvaćaju Božji plan izvlačeći iz života ono najbolje i tako uspiju uljepšati sliku svijeta oko sebe čineći ga mjestom ugodnim za življenje.
U epilogu romana prikazan je zlatni pir ljudi koji su obilježili malo otočko mjesto i događaje u njemu. Rekla bih da je to slika željkovane sreće za koju nije mnogo potrebno, a ispunja do kraja . . . Hoćemo li onda, kao u jednoj od najljepših Andersenovih bajki, doći od slomljenog zrcala do Sklada? Odgovor će osjetiti marni čitatelj kao nagradu što je strpljivo dočitao ove retke koji život znače.
Zrinka Martinić
prof. kroatistike i južnoslavenskih filologija, članica Upravnog odbora HDSJ-a te glavna urednica Danice i Marulića.
Studio Pozornica 